Ministar pravde Anredj Milović juče je, putem društvene mreže “X”, saopštio da se planira izmjena člana 179 Zakonika o krivičnom postupku.
“Ministarstvo pravde planira izmjene člana 179 Zakonika o krivičnom postupku, koje će eliminisati oslobađanje optuženih nakon tri godine bez prvostepene presude, kao i ukidanje instituta potvrđivanja optužnice”, podsjećamo na objavu ministra.
Ministar Milović je naveo da se time sprječava zloupotreba sistema i osigurava efikasnija i právednija suđenja.
Međutim, u redovima advokata ove eventualne promjene naišle su na negodovanje i konstatacije da bi se time kršilo pravo na suđenje u razumnom roku.
Kao što je portal Dan ranije pisao, Istražni zatvor u Crnoj Gori će u periodu od narednih par mjeseci imati “oslobođeno” oko 20 – 30 mjesta. Razlog za to je isticanje roka od tri godine istražnog pritvora, u okviru kojeg je po Zakonu Crne Gore, predviđeno da ako od trena podizanja optužnice do isteka pomenutog vremena nema presude, osumnjičena lica se puštaju na slobodu, dok se sudski postupak nastavlja.
Advokat Damir Lekić je u razgovoru za portal Dan kazao da ukidanje pritvora nakon pomenutog roka nije oslobađanje od krivice.
“U vezi ove problematike treba imati u vidu sledeće činjenice. Pojavljivanje tj izlazak pojedinca pred sud u svojstvu okrivljenog nije nimalo prijatno, a ni lako. To je izrazito mučna i složena procedura i ista bi trebala da traje samo onoliko koliko je neophodno potrebno da se postupak okonča osuđujućom ili oslobađajućom ili odbijajućom presudom. Pri čemu se u svemu tome ne smije izgubiti iz vida pretpostavka nevinosti koja ukazuje da je taj pojedinac nevin sve dok se drugačuje u tom postupku ne utvrdi pravosnažnom osuđujućom presudom. Dakle, postupci u principu trebaju da budu brzi i efikasni, te da, kao što sam rekao, traju ono najmanje što je moguće, a da to ne bude na štetu istine i na štetu procesnih prava koja taj pojedinac kao okrivljeni ima u postupku”, naglašava u tazgovoru za portal Dan advokat Damir Lekić.
Lekić dodaje da je država ta koja ima sva ovlašćenja i sve mehanizme da sprovede postupak, i ona se stara o svemu prethodno navedenom.
“Hitnost postupka je važna iz više razloga i to ne samo zato što spora pravda izgleda gotovo kao nepravda, i ne zato što učesnik u postupku u svojstvu okrivljenog ima puno pravo da se u najkraćem mogućem roku u tom postupku utvrdi njegova dalja sudbina u smilsu da li će biti kriv za nedjelo stavljeno mu na teret ili će od njega ipak biti oslobođen, već i zato što postoje rokovi zastarjelosti, usljed čijeg proteka država gubi pravo da i dalje krivično goni. Ovo posebno dolazi do izražaja kada se taj pojedinac koji ima svojstvo okrivljenog nalazi u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru, kada on pored svojstva okrivljenog posjeduje i svojstvo pritvorenog lica, a kada postoji posebna obaveza ne samo suda već i svih drugih državnih organa koji učestvuju posredno ili neposredno u postupku da postupaju naročito hitno”, pojašnjava advokat Lekić.
On smatra da kada postoji takva procesna situacija ne može se očekivati da bude dozvoljeno i u redu, te u skladu sa zakonom, da država u nedogled vodi krivični postupak u kojem se taj pojedinac koji ima svojstvo okrivljenog nalazi u pritvoru, koji inače shodno zakonu mora da traje što kraće.
“Te da na taj način tog pijedinca drži zatočenog kao da mu je već izrečena kazna zatvora, koju on u takvoj poziciji uveliko izdržava, jer se svako trajanje pritvora uračunava u trajanje kazne, a da uopšte nije donijeta odluka u kojoj je utvrđena njegova krivica za djelo povodom kojeg mu se sudi. Dakle, besmisleno je govoriti o trajanju pritvora u nedogled prije donošenja odluke u prvom stepenu, jer se na taj način u izrazito dugom trajanju pritvora nalazi pojedinac kojem nikada nije presuđeno da je kriv za krivično djelo povodom kojeg mu se sudi i na taj način i pretpostavka nevinosti, a naročito pritvor, u svemu gube svoj smisao, jer pretpostavka nevinosti u tom slučaju uopšte ne postoji, a pritvor se pretvorio u kaznu što on nije i nikada ne bi smio da bude, pri čemu se ne smije zaboraviti da se institut pritvora inače primjenjuje i koristi izuzetno, a ne ustaljeno, automatski i konstantno i treba da traje najkraće što je moguće”, navodi advokat Lekić.
Lekić ukazuje na to da ako sud nije u stanju da donese oduku u prvom stepenu u roku od tri godine od dana kada je predata optužnica od strane nadležnog državnog tužilaštva, onda se krivica za takvu procesnu situaciju nikako ne može svaliti na zakonsku odredbu koja definiše ovaj trogodišnji rok, istekom kojeg pritvor prestaje da postoji, tj. ukida se.
Dodaje da je onda očigledno zakazalo nešto drugo u pravosudnom sistemu, jer je sud svakako imao itekako puno vremena da u tom roku donese makar presudu u prvom stepenu, jer je to zaista nimalo kratak rok za državu da u prvom stepenu pojedincu koji ima svojstvo okrivljenog i koji se nalazi se u pritvoru makar nepravosnažnom presudom utvrdi sudbinu u smislu da li je kriv ili nije.
“I upravo je iz ovih razloga zakodavac i propisao ovu zakonsku odredbu koja definiše trogodišnji rok, istekom kojeg se pritvor mora ukinuti, jer kao što sam rekao, ako država sa svim svojim mehanizmima i ovlašćenjima u ovom roku ne može u prvom stepenu makar nepravosnažno da presudi pojedincu koji se nalazi u pritvoru onda postoji pregršt problema u pravosudnom sistemu koji su potpuno drugačijeg tipa i prirode od ovog nazovite “problema” koji se odnosi na sasvim dovoljan, odnosno slobodno rečeno predug trogodišnji rok, a koji štiti upravo prava ovog pojednica naspram ogromnog državnog aparata i njenog svemoćnog mehanizma”, stav je Lekića.
Ističe da se pri ovome ovaj takozvani “problem” svakako se ni ne može riješiti tako što će se ovi drugi izrazito ozbiljniji istinski i pravi problemi, zbog kojih se on sad nepravilno i nepravedno zapravo i pojavio kao “problem”, jednostavno samo prebaciti preko njega.
“Odnosno na njegovu štetu, u smislu da ova zakonska odredba zbog njih u potpunosti prestane da postoji, jer to nikada nije bila zamisao zakonodavca, a ni sama svrha krivičnog postupka, koji mora da bude jedna idealna cjelina u kojoj sve treba da bude na svom mjestu i svaka stavka u njemu treba da funkcioniše sinhronizovano i ujednačeno, jer je samo takav postupak zakonit, pravičan i pravedan, te satkan svim procesnim garancijama koje neophodno mora da posjeduje kako bi se u njemu mogle donositi prave, odnosno zakonite, pravične i pravedne odluke”, pojašanjava on.
Advokat ističe da kod svega ovog ne smije se izgubiti iz vida notorna činjenica da nakon proteka ovog roka od tri godine i ukidanja pritvora krivični postupak i dalje teče, pa ne znači da je ukidanjem pritvora pojedinac koji ima svojstvo okrivljenog oslobođen od optužbi ili su iste protiv njega odbijene.
“Već, postupak i dalje traje, a pritvor je samo ukinut, i uopšte ne znači da nakon sporvedenog postupka taj pojedinac ne može kasnije ili ubrzo biti pravosnažno oglašen krivim i osuđen na višegodišnju kaznu zatvora. Protek ovog trogodišnjeg roka ima samo za sankciju tj. posljedicu po sud i državnog tužioca ukidanje pritvora, jer je zakodavac smatrao, što je potpuno pravilno, da je taj rok itekako dovoljan za donošenje nepravosnažne odluke u prvom stepenu, budući da je u potpunosti bio svjestan instituta pretpostavke nevinosti, a naročito da je pritvor koji inače treba da traje što kraće i koji nije kazna, iz više razloga, a od kojih su ovdje neki navedeni, kao institut itekako osjetljiv i izuzetan, a nikako nema za sankciju ukidanje, tj. prestanak daljeg vođenja krivičnog postupka, kao što je to slučaj kod instituta zastarjelosti krivičnog gonjenja”, zaključuje advokat Damir Lekić.
Begović: Problem organizacija suda
Advokat Zdravko Begović smatra da bi bilo izuzetno problematično i psorno ukidanje roka od tri godine i da je problem u organizaciji i uslovima rada Specijalnos suda.
“Ja objektivno mislim da nije problem u činjenici dali je taj rok od tri godine kratak ili ga treba produžiti. Problem je u tome što je organizacija rada Specijalnog suda potpuno neadekvatna. Prije svega se mora obezbjediti dovoljan broj sudija, i pratećeg osoblja, savjetnika koji će im pomoći u tako važnim i komplikovanim činjenično-pravnim predmetima. Onda i ti terhnički uslovi. Kao i veliki broj sudnica gdje bi te sudije mogle nesmetano da obvljaju svoju sudijsku djelatnost. Kao što znate, mi imamo situaciju sa dvije sudnice, da se glavni pretresi moraju zakazivati na relativno duže vremenske period , što sve stvara jednu prividnu sliku da je taj propis, jedna odredba, koja se tiče roka od tri godine problematična. Naravno, treba se pozabaviti organizacijom Specijalnog suda i uslovima kojima će te sudije da sude, pa tek onda raspravljati eventualno o izmjeni tog roka”, naglašava Begović za portal Dan.
Begović smatra da je rok od tri godine dovoljan da se donese odluka o jednom krivičnom predmertu.
“Ovako bi bili u situasciji da pretesi i suđenja, hipotetički, traju i po deset godina, da se ljudi nalaze u pritvoru duži vremenski period, da im budu povrijeđena elementarna prava, da im se suđenje u razumnom roku potpuno stavi po strani. Dešavalo bi se nešto nešto što nije zapamćeno u sudskim analima. Ja sam izričito protiv takve jende odredbe, jer to nije suština problema”, kazao je Begović.
Što se tiče instituta potvrđivanja optužnice, advokat navodi da je ona do sada formalno-pravno postoja.
“Suštinski vrlo rijetko se dešavalo da se optužnica vrati na dopunu ili da se eventualno postupak obustavi. To ne bi bila neke pretjerana izmjena. Ta odredba nije toliko intrigantna. Ali sam izričito protiv toga da se produžava ili da ne postoji rok od potvrde optužnice pa do donošenja prvostepene presude. Smatram da je rok od tri godine dovoljno dug da se može donjeti bilo kakva sudska odluka. Zato smatram da bito bila vlo problematična odluka”, zaključuje Begović.
(Portal Dan)
