Godine 1980. u Minesoti, automobil devetnaestogodišnje Džin Hilijard zaustavio se dok se vraćala kući posle noćnog izlaska. Obučena u zimski kaput, rukavice i kaubojske čizme, krenula je kroz mrak, na minus 30 stepeni Celzijusa da potraži pomoć prijatelja.
U jednom trenutku, Džin se saplela i izgubila svijest. Šest sati je ležala na hladnoći, što ju je, prema informacijama iz nekoliko izvještaja, ostavilo „čvrsto smrznutu“.
„Uhvatio sam je za kragnu kaputa i odvukao je na trem. Mislio sam da je mrtva. Smrzla se i bila je čvršća od daske, ali vidio sam nekoliko mehurića kako joj izlazi iz nosa“, rekao je njen prijatelj Nelson godinama kasnije u intervjuu za Radio Minesote.
Da nije bilo Nelsonove brze reakcije, Džin bi mogla postati jedan od hiljada smrtnih slučajeva koji se svake godine pripisuju hipotermiji. Umjesto toga, njena priča je postala dio medicinske nauke i naučne radoznalosti.
Kako tijelo može da preživi iako je „čvrsto“ zamrznuto?
Priče o ljudima koji su preživjeli niske temperature dovoljno su neobične da bi bile vrijedne vesti, ali nisu ni rijetke. Spoznaja da ekstremna hipotermija nije nužno kraj života postala je sama po sebi osnova terapije. U kontrolisanim uslovima, snižavanje tjelesne temperature može znatno usporiti metabolizam i smanjiti potrebu tijela za kiseonikom.
U medicinskim ustanovama, ili u retkim prilikama drugde, ohlađeno tijelo može da uspori cio proces umiranja dovoljno dugo da izdrži sa slabim pulsom, barem na neko vrijeme.
Ono po čemu se priča mlade Džin ističe je ekstremna priroda njenog stanja hipotermije.
Njena tjelesna temperatura bila je jedva 27 stepeni Celzijusa, punih 10 stepeni ispod one kod zdravog čovjeka. Bila je – očigledno – smrznuta. Lice joj je bilo pepeljaste boje, oči čvrste, a koža navodno previše tvrda da bi je probila medicinska igla.
Prema riječima Džordža Satera, ljekara koji ju je liječio, njeno „tijelo je bilo hladno, potpuno čvrsto, baš kao komad mesa iz dubokog zamrzavanja.
Ipak, za samo nekoliko sati, zagrijano termoforima, njeno tijelo se vratilo u relativno normalno zdravstveno stanje. Progovorila je do podneva, i sa malo utrnulih nožnih prstiju i sa žuljevima, ubrzo je otpuštena da živi uobičajenim životom.
Za razliku od mnogih materijala, voda zauzima veću zapreminu kao čvrsta materija (led) nego kao tečnost. Čak i nekoliko zalutalih kristala leda na pogrešnom mjestu mogu da probuše ćelijske membrane svojim komadićima nalik igli, uzrokujući tamne mrlje na koži i promrzline.
Riba koja pravi antifriz
Razne životinje su razvile neke sjajne adaptacije kako bi se izborile sa opasnostima oštrih kristala leda u uslovima smrzavanja. Riba poznata kao antarktička crna ledena riba proizvodi glikoproteine kao neku vrstu prirodnog antifriza, na primjer.
Takozvana drvena žaba pretvara sadržaj svojih ćelija u svojevrsni sirup tako što preplavi svoje tijelo glukozom, čime se odupire smrzavanju i dehidrataciji. Vodozemac nevjerovatnih sposobnosti živi na teritoriji od američke savezne države Alabame na jugu pa sve do ledenih prostranstava Aljaske i krajnjeg sjevera Kanade. Žaba Lithobates sylvaticus je otporno stvorenje čije osobine ne prestaju da zapanjuju laike, ali ni biologe.
Kada je Džin Hilijard u pitanju, daleko važnije pitanje je šta tačno znači „zamrznuti“. Iako niska, njena osnovna tjelesna temperatura je navodno i dalje daleko iznad nule. Postoji ogromna razlika između metaforički rečeno „ohlađenog tijela do kosti“ i bukvalno očvrsnute vode u ljudskim venama.
Činjenica da je tijelo ove djevojke bilo čvrsto je uobičajen znak teške hipotermije, pošto se ukočenost mišića povećava do te mjere, da čak može da liči na ukočenost koja se dešava mrtvom tijelu.
To što je površina njenog tijela bila hladna i bijela, i što su joj i oči izgledale staklaste i „čvrste“, takođe bi se moglo objasniti time što u takvim situacijama tijelo zatvara kanale za krvne sudove ispod kože da bi organi makar malo funkcionisali i to se dešava do te mjere da tijelo izgleda pepeljasto i ostaje izuzetno hladno na dodir.
Medicinsko osoblje u tim slučajevima beleži jako sužene vene, posebno ako su prekrivene tankim slojevima dehidrirane kože čvrsto pritisnute ukočenim mišićima, zbog čega se igla šprica lomi kad pokušaju da je probiju.
Međutim, nema sumnje da je Džin imala sreće. Što više saznajemo o nevjerovatnim stvarima koje ljudsko tijelo može da podnese, to ćemo manje moći da se oslanjamo na sreću u spasavanju života a više na napredak u medicini i brze reakcije, piše Science Alert.
(RTS)
