PIŠE: Duško KOVAČEVIĆ
O čemu to mi govorimo sve ovo vrijeme? Kakvu smo to pravdu sanjali?
Želja u svojoj biti uvijek ima nešto fantazmagorijsko, zar nas na to ne upozorava ova ljigava i ogavna fotografija? Kakav moral i kakve nove vlasti? Kakve promjene i gdje se to odigravaju promjene? Zar je Bemaks jedini?
Pogledajte ove predusretljive i postrojene osmijehe pred čovjekom u čijem je magacinu još juče ležalo pola tone čistog kokaina, da ne govorimo o odnosu prema zaposlenima za koje se sumnjalo da glasaju opoziciju ili zajedničku državu. Treba li da aplaudiramo ovam sastanku hipokrizije i pristajanja na najgore?
Treba li da gutamo ovaj akvarel besčašća i izdaje ideala, pognute glave i ćuteći, ili da je uzdignemo još visočije i obrazlažemo kako je ovo u stvari dobro i nužno, kako se mora sa pobjednicima prekookeanskih tovara i Milove tranzicije? Tteba li da govorimo – ovo je Evropa, Evropa sad? Jesam li zbog ovakvih susreta ubijeđivao ljude da vas glasaju, pisao tekstove, objašnjava vaše prednosti?
Samo nastavite. Tako počinje stropoštavanje.
