PIŠE: Duško KOVAČEVIĆ
Gledam sinoć i uopšte prethodnih dana ovo pacifističko prenemaganje Raja Mandića, kao da je krenuo da formira hipi komunu na Ibričevini, a ne na predsjedničke izbore koji poslovično nose oštru i ‘takmacku’ retoričku razmjenu.
Odjednom se u varljivom vremenu projavljuje Rajo noseći maslinovu grančicu u ručici pun roditeljske i mudračke brige nad posvađanom braćom i razdijeljenom zemljom… dok mu najbliži saradnik koga šlepa duže od decenije – upravo da bi to radio mjesto njega – pljuje i olajava sve što se kreće i diše, i tu najmanje mislim na Spajića. Milojko je tek potonji u podugačkom redu toplog zeca.
Ali, da li “odjednom” baš, ili je ovo upravo stari Andrijin metod po kome izigrava širinu i predusretljivost dok one svoje epigone iz B produkcije – nagovara i huška na mržnju, raskol i intrigu? Front, odnosno NSD, na čelu sa Mandićem kao Aresom, bogom rata iz skrivene pozadine, upravo će svoj imidž izgraditi na svađalačkom i uvredljivom.
I zašto bi mu sada vjerovali, pogotovo iz pozicije predizbornih obećanja koja su po definiciji navlačenje i ludom radovanje?
Evo, još sinoć je u intervjuu na Prvoj ustvrdio ne trepnuvši da nikad ne laže, iako mu se u glasu osjetila zadrška i nesigurnost:
– ‘ako Srbija i Crna Gora propadnu nikada se više neću baviti politikom’, rekao je pred referendum 2006, a od tada je prošlo sedamnaest godina, od kada je, naravno, izašao iz politike održavši svoju riječ kao svaki istinoljubiv i častan čovjek
– ‘ko uđe u Sinđin parlament – on je najveći izdajnik’, rekoše tada ti veliki ljubitelji etike, istine i odgovornog stava prema izrečenom. Mandić nikad nije zakoračio u Sinđinu Skupštinu, kao što je i obećao kroz proglas Fronta kojim presjedava, kao i što smo navikli od njega kada se na nešto obaveže
– ‘zbog ljetnjih odmora dnevna novina Fronta, Sloboda, neće izlaziti do septembra’ (taj stranački žurnalistički budžak)… opet to ide na istinoljubivu dušu Mandića kao prvog među jednako istinitim. A koliko je još sličnih primjera te antejske doslednosti i karakterne čvrstine, mogli bi nabrajati do sjutra.
Jesam li sada ja udbaš, smrad i antisrbin zato što pamtim i pitam? Jesam sigurno.
Šalu na stranu, u jednom je djelimično u pravu i iz njega izlazi jedna varijacija istine – kada pruža ruku ljubavi onima sa druge strane svog ideološkog i pripadajućeg polja, suverenistima i nacionalnim Crnogorcima, dok ih Kaženegra, onako i uzgred – miluje, jer on i njegova stranka nikoga ne mrze tako uporno i strasno kao Srbe koji nijesu sa njim, koji nijesu njegovi podanici i poltroni.
(Na slici: Rajo Mandić na Vudstoku – simbolu idealizma i kontrakulture 60-ih godina, op. a)
