PIŠE: Duško KOVAČEVIĆ
O ovom spotu se mnogo govorilo i pisalo prije par godina kada je i nastao, naročito o Aleksinom izrazu, ponašanju, (ne)stavu, kao što se decenijama šaputalo o čudnoj ikoni iz jedne male i lokalne crkve u Baošićima, a koja je remetila i podrivala sakralnost i običajnost prikazivanja svetaca i svetog.
Aleksa iz ovog spota kao da začudnom izražajnošću potiče iz neke druge i protivne zavičajnosti. Taj urotljivi pogled koji ne gleda nigdje, koji svojom prohladnom i parališućom odsutnošću ledi krv u žilama i priziva ono cenzurisano iz najtežih i najmorbidnijih snova, taj primordijalni strah čiji su nam izvori nejasni i daleki. Kao da je samo trenutak prije otvorio kapiju bezdana, a onda se i bezdan u njega zagledao, kao u onoj Ničeovoj rečenici.
Što reče jedan moj prijatelj – kao da Aleksa ovdje nije biće nego kartonska maketa u prirodnoj veličini, koja se čudno leluja i minimalno pomjera, kao na lakom povjetarcu, okamenjenog izraza lica i tog himeričnog pogled koji ne trepće, koji kao da je nešto vidio od čega se prenerazio i pretvorio u kip, kao u grčkim mitovima, a to što je vidio dolazi od drugog svijeta. Ovo nije čuđenje, ovo je prekoračenje, inicijacija, eshatologija, okovani Prometej.
On ni perifernim vidom ne primjećuje niti osjeća djevojku koja stoji tik uz njega, ne. Njih dvoje su daleko epohama i svjetlosnim godinama, njih razdvaja priroda egzistencije i uvida. Aleksa u ovom spotu nije ovdje i on nije čovjek. On je utvara ili stroj. Zaboga, jesu li ovako izgledala ta prva božanstva koja su posjetila zemlju i formirala čovjeka kao u sumersko-mesopotamskim teogonijama? Ili je ovo slika Zaratustre koji je upravo saznao da je Bog mrtav?
