PIŠE: Duško KOVAČEVIĆ
S jedne strane prosto se moram zapitati kako ovog čovjeka nije sramota da uopšte egzistira na političkoj sceni posle toliko decenija tavorenja, provlačenja i grebanja, a kamoli da se kandiduje za predsjednika Crne Gore?
On je jedan od tih čuvenih dinosaurusa, još iz doba komiteta, koji je preživio i nadživio sve te državne, političke i ideološke mijene, životareći uvijek na margini događaja i moći, ali i uvijek lagano i gotovanski, od politike niskog inteziteta, dakako.
Mandić je ipak nešto drugo, iako poput Gorana dolazi iz doba Jure, on je akter i Demijurg političke scene, pa ukoliko se ne prospe na Martovskim idama za predsjednika – procentualna moć mu još uvijek daje zamaha i temporalnosti.
Šćah reći da je Danilović najsličniji Medojeviću, ali odmah opozvah tu asocijativnu misao, jer Danilović nikad ne laže i nikoga ne olajava, to nije njegov stil, makar ne javno, i evo nas kod drugog i janusovskog lica tog Srbina sa mjerom i manirima.
Goran je u isto vrijeme, ili sve vrijeme, veoma gospostven i elegantan momak iz politike, mekog i izbrušenig izraza koji nikad nije krenuo djonom na protivnike, a još manje na kritičare iz medija, a to i sam svjedočim.
Neki kažu da njegova retorika u sebi nosi natarulističku poetiku sa gornjomoračkih pokajanja, a ja se duboko ne slažem s tim. Prvo, nikad ne treba unižavati etnologiju i folklor našeg ruraliteta i uopšte sela, jer upravo će pismenost i narativnost doći sa ledine i pokraj ovaca, sjetimo se velikog beogradskog profesora Radomira Lukića, našeg mađioničara jezika i jezičkih konstrukcija Momira Vojvodića, ali i čitave te posleratne katunsko-riječke slikarske škole koja je jedno vrijeme, čini mi se, bila jača i od Monmarta.
Goranov usmeni i pisani izraz je izbrušen ali i obilat eruditivnim i intelektualnim eskapada i Danilović u sebi ima upravo ono što je tako vrišteći nedostajalo našoj političkoj sceni, sve ono što opozitno stoji naspram neobrazovanja i najnižeg prostakluka raznih Jokovića, Radunovića, Adžića… a što jeste tragizam crnogorske političke i sveukupne kulture. Trebalo nam je više Danilovića, naravno, u stilu i kompleksnim socijalnim relacijama.
Ali, vratimo se na početak ovog komentara: kada ste predugo u politici bez rezultata ali i bez etičkog otklona i dostojanstva, bez osjećaja za trenutak povlačenja kada to naloži konjnktura neuspjeha ideje u čije ime nastupate, sjetimo se zlatnog primjera Srđana Perića, iako to nije ponovio na lokalnim izborima u Podgorici, onda i ono najbolje što imamo – počinje da radi protiv nas.
Danilovičlu ova kandidatira nije ništa trebala, kao što mu nisu trebale ni poslednja decenija i po u politici. Biće to smiješan procenat, više je nego jasno. Ali ono što je još jasnije poznajući ga, on to neće doživjeti kao opomenu koja mu po ko zna koji put sugeriše da je njegovo vrijeme u politici davno isteklo.
