Na današnji dan, prije sedamnaest godina, desila se najveća željeznička nesreća u istoriji Crne Gore.
Četrdesetsedam putnika je poginulo a više od 200 je povrijeđeno, od kojih 50 teško, kada su dva vagona putničkog elektromotornog voza 6193 na relaciji Bijelo Polje-Podgorica, 23. januara posle podne oko 16 časova iskliznula iz šina i survala se u kanjon Morače na izlazu iz tunela kod Bioča, deset kilometara sjeverno od Podgorice.
Prema pretpostavkama, voz je trebalo da stane u Bioču, ali se to nije desilo. Ubrzao je i ušao je u tunel i tu je iskočio iz šina udarajući u zidove tunela. Dva vagona su ostala u tunelu, a dva su se petsto metara dalje survala i zadržala se na jednom platou 30 metara ispod pruge, a ispod toga je strmina od još stotinak metara do Morače gdje se klisura širi u dolinu.
Sreten Vuksanović iz Bioča, čija je kuća udaljena oko 200 metara, među prvima je stigao na mjesto nesreće. Bio je ispred kuće, čuo je kuknjavu, njegova majka, srčani bolesnik, zapomagala je i on se najprije uplašio da se nešto desilo njegovoj djeci. Majku je unio u kuću. Tamo su njegova djeca plakala. Telefon 92 nije mogao odmah da dobije, ali je ipak uspio da dobije informacije i da im kaže da obavjeste policiju i hitnu pomoć. Potom je otrčao do nastradalih, gdje je vidio mrtve i povrijeđene i čuo kuknjavu i plač. Gotovo u istom momentu stigli su i ostali mještani. Spasavali su ranjene i odvozili ih u bolnicu. Krčio je put kroz šiblje i grupu djece odveo je u svoju kuću, a potom još desetine nastradalih.
Putnik Periša Spasić je ispričao novinarima da je čuo lomnjavu, viku i da je sve trajalo samo tren. Krv po glavi i prstima: „Čujem jauke, dolje, sve do kanjona Morače. Okolo poispadao narod. Neko plače, neko doziva, poneko se vere i baulja. Ja sam bio tri metra udaljen od šina. Sam me bog tu zaustavio.“ Jedan lakše povređeni putnik spasao je dvoje djece, ali nije mogao da nađe njihove roditelje.
Vjetar je u kanjonu Morače bio leden i jak. Mrak je brzo pao. Helikopter je kružio reflektorima osvjetljavajući nepristupačno mjesto nesreće dok su se spasioci borili sa lošim vremenom i stijenama i šibljem i dok su sjekirama pokušavali da razbiju prozore kako bi izvukli unesrećene. Jedan fotograf Rojtersa na licu mjesta vidio je tijela poginulih poređana ispod ćebadi dok su ljudi zbrinjavali žive. Jedan očevidac je pričao kako je čuo kako su mobilni telefoni razbacani po žbunju i stijenama zvonili na prazno.
Sjutradan ujutru, vidjelo se da je kamenje u blizini krhotina voza obojeno krvlju i kako se jedno kockasto dječje ćebence, zapleteno u šiblje, vijori na jakom vjetru. Oko podneva jedno beživotno žensko tijelo pronađeno je ispod jednog od prevrnutih vagona.
Veoma brzo su angažovane sve specijalne jedinice crnogorske policije i hitne pomoći. Vojni sanitet je pola sata posle nesreće bio u mobilnom stanju. Vatrogasci su bili na licu mjesta i prije svega su raščišćavali put do povrijeđenih i omogućavali da spasioci uđu u skršene vagone. Spasilačku operaciju su, međutim, otežavali loše vrijeme i težak i nepristupačan teren.
Do 19.40 časova u Podgoricu je stigao i drugi voz kojim su do Podgorice prevezeni teško povrijeđeni putnici. Među njima je bilo i onih koji su podlegli ranama. Prethodni voz, u dva vagona, u podgoričku stanicu dovezao je 106 povrijeđenih putnika. Taksisti i privatni automobili su se uključili u hitni transport povrijeđenih. Vozilima Hitne medicinske pomoći dovezeno je 152 povrijeđenih. U podgoričkom Kliničko-bolničkom centru i u Dječjoj klinici, gdje je smješten najveći broj povrijeđenih, mobilisani su svi ljekari i kompletno osoblje. Desetak povrijeđenih smješteno je u Vojnomedicinskom centru. Veliki broj rođaka povrijeđenih i građana Podgorice skupili su se ispred gradske bolnice dok su unesrećeni dovoženi ambulantnim kolima i privatnim automobilima. U nekim televizijskim izvještajima se vidjelo kako je bolničko osoblje izvezlo pokretne bolničke krevete na parking ispred bolnice kako bi bio ubrzan transport ranjenih. Zbog velikog broja pacijenata sjutradan je suspendovana odredba po kojoj je za ljekarski pregled potrebna zdravstvena knjižica.
Hasnija Mumić će sjutradan opisati tu groznu hladnu vjetrovitu noć u kojoj se čuje plač i čitanje spiskova. Čitani su spiskovi živih dok se jeza uvlačila u one koji nisu čuli ime svojih članova porodice i rođaka. Do utorka popodne nije javno objavljivan spisak nastradalih kako bi se obavile neophodne provjere. U utorak uveče imena nastradalih objavljivana su preko televizije u vijestima iz pojedinih gradova. Najviše poginulih, oko 24, bilo je iz Bijelog Polja. U utorak je vojnim kamionima do sportskog centra Nikoljac prenijeto deset nastradalih među kojima je i sedmogodišnji Nikola Čabarkapa. Reporter Televizije Crne Gore je javio kako u toj maloj varoši odjekuju jauci ispod sivog neba.
U toj nesreći jedan plač je odudarao od ostalih – sedamnaestogodišnja Grozdana Selimović, inače povrijeđena, porodila se četiri nedelje prije roka, njena beba, muškarčić od 2,45 kilograma, kao i majka ima traumu, kao u nekom odbrambenom gardu leži na neonatološkom odjeljenju u komori s kiseonikom i ljekari se nadaju da će traumu savladati.
U vozu je bilo mnogo djece koja su se vraćala sa zimovanja u Kolašinu. Među povrijeđenim mališanima bili su članovi mladog Košarkaškog kluba Mornar iz Bara. Među povrijeđenima je 104 malih pacijenata. Trideset dvoje djece je zadržano u bolnici zbog povreda kičme, ekstremiteta i drugih teških povreda. Veliki je broj đaka koji su se vraćali s raspusta ili iz obilaska rodbine.
U “vozu smrti” bili su i pioniri i kadeti Košarkaškog kluba “Mornar Basket” iz Bara. Vraćali su se sa mini priprema u Kolašinu.
Na poziv da se da krv odazvao se veliki broj građana. Krvna plazma je ponuđena i iz Srbije, čiji su predsjednik Tadić, premijer Koštunica i nekoliko ministara odmah uspostavili kontakt s crnogorskim kolegama Vujanovićem i Đukanovićem i ponudili pomoć. Koštunica i Tadić su sjutradan otputovali u Podgoricu.
Srpska vlada stavila je crnogorskoj vladi na raspolaganje svoje resurse za saniranje nesreće. Ministar vojni Stanković i načelnik Generalštaba Vojske SCG Jokić otišli su u Podgoricu. Vojska je angažovala svoje resurse. Crnogorskoj vladi javile su se vlade Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije i drugih zemalja.
Jedan od povrijeđenih ispričao je Televiziji Crne Gore da je voz prije nesreće dugo, ako je vjerovati memoriji čovjeka pod traumom, možda i 45 minuta stajao u Bratonožiću. Kad je voz, posle dugog stajanja krenuo, djeca u trećem vagonu su aplaudirala. Voz je, međutim, ponovo stao. Po nekim tvrdnjama zaustavljao se ukupno tri puta. Kad je poslije pola sata krenuo – tajac. Putnik koji o tome svjedoči pomislio je najprije da je sve u redu. Međutim, neka žena je rekla da je osjetila neki težak miris. Neki željezničar je pokušavao da otvori orman sa strujom i kad nije mogao da otvori samo je rekao: „Kuku nama danas!“
Nema nagovještaja da su u pomahnitalom vozu od strane voznog osoblja preduzimane neke mjere koje bi smanjile broj povređenih, nalik, na primjer, onim preporukama koje se čuju od stjuardese u svakom avionu (zgrčen položaj, zaštita od udara itd.). Uznemirenja je zasigurno bilo. Jedan putnik iz drugog vagona pričao je da je pokušavao da povuče kočnice za slučaj opasnosti, ali da one nisu radile. Moguće je da se mašinovođa u kritičnom momentu nadao da će voz nekako ostati na šinama u tom slalomu i da će u dolini usporiti.
Momo Rakočević, izvršni direktor Prevoza u Željeznici Crne Gore, saopštio je medijima da je prema prvim indicijama uzrok nesreće to što mašinovođa i vozno osoblje nisu poštovali propisane procedure za sprečavanje samopokretanja voza u slučaju otkazivanja kočionog sistema, da se samopokrenuo i da je posle 14 kilometara iskočio iz šina i survao se u kanjon Morače. Procedura obezbjeđenja voza od samopokretanja je mašinovođama poznata – zavisi od nagiba i uglavnom se sastoji od aktiviranja vazdušne kočnice, mehaničke kočnice, koje su dodate garniturama koje saobraćaju na našim željeznicama, i postavljanja takozvane zaustavne ploče.
Nema informacija o tome da li je mašinovođa kontaktirao sa dispečerom, mada takve garniture po pravilu imaju sredstva veze kojima takvu vezu mogu održavati.
Teza da je nešto u vozu otkazalo zbog niske temperature dovodi se u pitanje kontratezom da je voz proizveden u Rigi, gdje su temperature mnogo niže.
Statistički gledano, među žrtvama saobraćajnih udesa željeznički putnici relativno rijetko stradaju (dvadesetak putnika godišnje, a sedamdesetak ako se računaju nesreće na putnim prelazima i druge).
Posle svakog željezničkog incidenta pored istrage sprovodi se i željeznička inspekcija.
Prethodne pretpostavke ukazivale su na to da je uzrok nesreće kvar kočionog sistema: ministar unutrašnjih poslova u Vladi Crne Gore Jusuf Kalamperović rekao je da je do nesreće došlo zbog kvara na kočionom sistemu voza, a ministar za saobraćaj Andrija Lompar je saopštio da se prema prvim i nezvaničnim informacijama pretpostavlja da je došlo do kvara na kočionom sistemu, da se voz toliko ubrzao da nije bilo moguće zaustaviti ga.
Elektrovoz koji je iskočio iz šina remontovan je u junu 2005. godine u preduzeću Šinvoz iz Zrenjanina, posle čega je prešao deset odsto od kilometraže potrebne za sledeće investiciono remontovanje i u trenutku nesreće nalazio se u garantnom periodu, a do novog remonta trebalo da preveze još 50.000 kilometara. Predstavnik zrenjaninske fabrike je potvrdio da je voz (takozvana ruska garnitura 412) bio na remontu, ali se nije dalje izjašnjavao do objavljivanja rezultata uzroka nesreće.
U Željeznici Crne Gore tvrde da je četiri dana prije nesreće planski izvršen pregled tog voza. Taj voz po propisima treba da prođe dnevne, nedeljne, mjesečne provjere ispravnosti.
Bilo je pretpostavki da su na nesreću uticale i karakteristike pruge koja na tom mjestu ima nagib od 25 promila.
Pruga Beograd–Bar, puštena u saobraćaj 1973, vjerovatno zahteva ozbiljnu reparaciju. Ona važi za tešku prugu, ima 254 tunela, dosta nagiba i rizičnih mjesta, naročito oko Zlatibora, u usjecima, tamo gdje prijete odroni i u tunelima.
Potpredsednik vlade Miroslav Ivanišević, međutim, posle nesreće iznosi procjenu da infrastruktura nije uzrok ove nesreće, i tvrdi da crnogorska vlada u poslednje vrijeme nikako nije zapostavljala željezničku infrastrukturu.
Željeznica Crne Gore propisala je 15. februara 2005. godine posebne bezbednosne mjere zbog evidentne pojave nestabilnosti kosina koje su do tada bile stabilne, kao i zbog pojava odrona. Na pojedinim dionicama brzina je ograničena na 30 kilometara na sat.
Prema pisanju „Politike“, 22. februara 2005. godine dogodila se nesreća između stanica Trebješnica i Lutovo, nedaleko od Kolašina, kada je teretni voz koji je saobraćao na relaciji Bijelo Polje – Podgorica, vukući kompoziciju od 13 vagona naletio na odron snijega i kamenja.
Istražni sudija Osnovnog suda u Podgorici Zoran Radović otpočeo je istragu o okolnostima i uzrocima ove nesreće, a iste je večeri uzeo izjavu od mašinovođe Slobodana Drobnjaka, koji je dovezen u podgoričku bolnicu zbog povreda. Mašinovođa je radi dalje istrage zadržan u Kliničko-bolničkom centru, zapravo lišen slobode. Posle uviđaja u Bioču istražni sudija se uputio ka Bratonožiću zbog indicija da je tamo došlo do otkazivanja kočionog sistema.
Posle vanredne sjednice Vlade Crne Gore, iste večeri, ministar za saobraćaj Andrija Lompar ponudio je svoju ostavku rekavši da sa tim ožiljkom na svojoj ministarskoj karijeri ne bi mogao i dalje da obavlja ovu funkciju: „Žao mi je što se sve to desilo u mom mandatu, ali definitivno smatram da se ministar u čijem se resoru desi nesreća takvih razmjera mora osjetiti odgovornim“, rekao je vidno potresen. Ostavku je podnio predsednik Odbora direktora Željeznice Crne Gore Ranko Medenica i generalni direktor Željeznice Crne Gore.
Tragedija velikih razmjera mobilisala je veliki broj ljudi da pokažu pijetet prema žrtvama, a kod mnogih probudila solidarnost sa unesrećenima. U Srbiji i Crnoj Gori proglašena je trodnevna nacionalna žalost.
SUDSKI EPILOG
Osnovno tužilaštvo u Podgorici je 23. jula 2006. podiglo optužnicu protiv 12 zaposlenih u Željeznici Crne Gore. Optužnica je podignuta protiv mašinovođe Drobnjaka, bivšeg izvršnog direktora Rešada Nuhodžića, izvršnog direktora prevoza Momčila Rakočevića i pomoćnika izvršnog direktora za saobraćajne poslove Voja Andrijaševića. Za isto krivično djelo tužilac je optužio i šefa depoa i otpravnika vozova na stanici u Bijelom Polju, službenika kontrolnog prijema iz Bara, šefa vuče i trojicu službenika odgovornih za ispravnost vozova.
Mašinovođa Slobodan Drobnjak osuđen je na šest godina zatvora, dok su ostali optuženi oslobođeni. U obrazloženju presude, za Drobnjaka se kaže da nije ispoštovao propisanu proceduru predviđenu za takve slučajeve. Navodi se da je, prema pravilima, Drobnjak trebalo da zaustavi voz i ne pokušava da ga pokrene kada je utvrdio da su kočnice u kvaru. Članovi porodica nastradalih putnika u željezničkoj nesreći kod Bioča i preživjeli putnici su protestovali protiv kazne Drobnjaku i oslobađajućih presuda za rukovodioce Željeznica Crne Gore.
