Kada se uputite sa trga Šaka Petrovića, sa desne strane Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, dočekaće vas, prvo šetalište Vita Nikolića, a nedugo zatim i jedna česma za koju mnogi ne znaju da je posebna u odnosu na druge. Ta česma nije nije napravljena i zamišljena da bude samo osvježenje mnogobrojnim ljudima koji šetaju ispod Trebjese i traže zaklon od ljetnjih žega ili vrućina, ili prosto žele da utole žeđ – ona je podsjećanje na jednog velikog čovjeka i vrsnog fudbalera, Borislava Gajicu Đurovića (1952 – 2003).
Taj rođeni Nikšićanin je svoj grad volio iznad svega, a bio je njegov najbolji ambasadaor sve od dana kada je kao mlad fudbaler napustio redove matične Sutjeske i zaputio se u Beograd kako bi zadužio opremu Partizana gdje je i ostvario najljepše trenutke u svojoj karijeri.
Subina je htjela da Đurović poživi tek nešto više od 50 godina, prerano napusti ovozemaljski život, ali da svojim bitisanjem na zemlji pokaže mnogima put. U Beogradu je uspio da ostavi dubok trag, sedamdesetih godina prošlog vijeka da bude jedan od stubova odbrane Partizana, a 1975. i 1978. postane i šampion velike Jugoslavije sa tim klubom.
Česma pod Trebjesom je znak zahvalnosti fudbalskog kluba Partizan koji je taj simbol podigao kao znak sjećanja na velikog Gajicu Đurovića nedugo nakon njegove smrti u aprilu 2003. On je sahranjen u svom rodnom Nikšiću, a delegacija Partizana predvođena legendarnim Nenadom Bjekovićem otvorila je tu česmu i poklonila je Nikšićanima kao znak sjećanja na vječitu vezu između grada pod Trebjesom i Beograda, piše Dan.
Svako podsjećanje na najveće uspjehe nikšićkog fudbala obavezno nas vraća na rane sedamdesete godine i na one nezaboravne igre Sutjeske, najprije u burnim kvalifikacijama za ulazak u Prvu ligu u ljeto 1971. kada je naplatila dug starom dužniku, čačanskom Borcu (0:1 i 3:1) i eliminisala zrenjaninski Proleter (2:0 i 1:1), taman da Nikšićani zdušno i spektakularno proslave povratak svog omiljenog tima u elitno društvo poslije četiri godine. Tim sa Bistrice koji je vodio veliki strateg Dragutin Spasojević, i treći put se isprsio pred velikanima jugoslovenskog fudbala.
Eh, kakva su to vremena bila… Njeguje se kult tog „zlatnog tima“ koga su svi znali napamet: Ađanski, Stanišić, Gardun, Međedović, Grahovac, Đurović, Kovačević, Bokan, Tibljaš, Zeković, Stamatović. Kakva je to strašna družina bila!
Ovi redovi posvećeni su najmlađem u toj ekipi za koju mnogi kažu da je i najbolja u istoriji kluba. Stasiti Borislav Đurović, prepoznatljiv pod nadimkom – Gajica, rođeni Nikšićanin (12. marta 1952.), tek što je postao punoljetan, izborio se za standardno mjesto u prvoj jedanaestorici Sutjeske. Kao nezamjenjivi stub odbrane, sa 19 godina stasao je u fudbalskog ratnika koji se nije ustezao da povede ljuti boj sa najopasnijim napadačima tadašnje izuzetno jake jugoslovenske lige.
A najmlađi u toj ekipi – kakve li žalosne sudbine – prvi je sišao sa životne scene. Upravo je Gajica otvorio tužnu knjigu svoje generacije i popunio njen prvi list… Tužna vijest se brzo proširila: dvadeset petog aprila 2003. iznenada, u 51. godini, preminuo je Borislav Đurović, bivši istaknuti fudbaler Sutjeske i beogradskog Partizana.
Đuroviću, kapitenu omladinske reprezentacije Jugoslavije na više od 20 utakmica (Mužiniću i Šurjaku), stigli su pozivi najvećih klubova. Prvo je reagovala Crvena Zvezda, ali Partizan je bio uporniji i za njega primamljiviji. U Partizan dolazi 1975. godine.
Izgradio je izuzetnu karijeru u Partizanu. Za pet sezona, od 1975. do 1979. godine, odigrao je čak 313 utakmica i postigao 14 golova. Svoju igračku biografiju u crno-bijelom dresu obogatio je sa dvije titule šampiona Jugoslavije (prva već u debitantskoj sezoni, 1976. na koju je Partizan čekao punih 11 godina, kao i 1978.), i sa osvojenim trofejom u tada prestižnom Srednjeevropskom kupu.
Ostao mu je samo žal što nikad nije zaigrao za A reprezentaciju Jugoslavije (bio je, istina, u užem izboru nekoliko puta, sjedio na klupi za utakmicu sa Španijom u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1978). Iako je bio u životnoj formi, stub odbrane Partizana kao državnog prvaka, selektori su ga neopravdano zaobilazili u korist nekih igrača za koje je on bio igrački autoritet u mlađim nacionalnim selekcijama.
Đurović nije postao reprezentativac, nije se potvrdio kao fudbalski majstor ekstra klase, ali je ostao upamćen po svom velikom srcu, ogromnoj ljubavi prema fudbalu, hrabrosti, neustrašivosti, velikoj žustrini i oštrini u igri. Takvog borca na terenu za koga nije postojala „izgubljena lopta“, navijači su prosto obožavali. Isto kao kad je počinjao u Sutjesci, Gajica je uvijek igrao punim žarom i prepoznavao se kao neustrašivi ratnik koji se u žaru borbe nije libio i da se namrgodi na saigrača ili protivnika, da bi poslije utakmice, tako tih i blage naravi, pružio ruku pomirenja…
Po završetku igračke karijere u španskom Reala Valjadolidu, Gajica se vratio u Beograd. Zaposlio se u svom Partizanu, kao komercijalista. Kao „vojnik“ Partizana dao je veliki doprinos svim uspjesima koje je klub ostvario od 1985. godine, kada je zasnovao radni odnos, pa sve do prerane smrti, 25. aprila 2003. Njegovi bliski saradnici i prijatelji u Partizanu ne zaboravljaju ovog izuzetnog sportistu, omiljenog kod svih, svakodnevno evociraju uspomene na, kako to oni kažu – „najdobroćudnijeg čovjeka u klubu“. Obavezno se okupe na dan njegovog odlaska i ponove svoj „zavjet“ velikom prijatelju: „Pamtićemo vječno Gajicu kao čoveka širokog srca i boemske duše“.
Uistinu, malo je ljudi kojima je tako prikladno pristajala ona poruka filozofa „da je biti voljen bez zadobijanja jedan od najvrijednijih darova sudbine“, kao na primjeru Gajice Đurovića. Baš svuda gdje se pojavljivao bio je omiljen i voljen. Njega nijesu impresionirale materijalne stvari, niti se za njih borio, njegovo bogatstvo su bili – prijatelji. Imao ih je posvuda. Jednako u svom rodnom Nikšiću, kao i u Beogradu u kome je proveo pune tri decenije, pa u Vrbasu, Podgorici, Herceg-Novom…
Mnogi će posvjedočiti da čestitiji Crnogorac nije u Beograd dolazio! Crna Gora i Nikšić su u glavnom gradu nekadašnje zajedničke države imali svog najboljeg „ambasadora“. Koliko je samo ljudi iz svog zavičaja dočekao i ispratio, pristiglih u grad na dvije rijeke na neku veliku utakmicu, bilo da potraže pomoć ljekara ili upišu dijete na fakultet, možda isprobaju nekoga od talenata u sportu. Adresa se znala – stadion Partizana. I za sve te znane i neznane je Gajica imao dovoljno vremena i strpljenja, o novcu ni da ne govorimo.
Nije žudio za besmrtnošću, a postao je – besmrtan. Ne samo zbog svoje bogate fudbalske karijere, nego i zbog uspravnog hoda kroz život – bez ijedne mrlje. To mogu ljudi samo visokih moralnih kvaliteta poput Gajice, koji je to poštenje ponio iz Nikšića, iz svog doma gdje su ga časni roditelji Zaro i Ana zadojili. I do poslednjeg dana života na beogradskoj kaldrmi, ostao je onaj isti Gajica koji je sa svojih 20 godina došao iz Sutjeske u veliki Partizan da oproba sreću kao profesionalni fudbaler. Čak ni svoj nikšićki govor nije nimalo izmijenio…
Gajica, vječito uspravan čovjek, čije je dostojanstvo djelovalo gotovo nestvarno, nenametljivo je ugrađivao sebe u sve uspjehe Partizana u bezmalo tri decenije. Nastao u vremenu kad se u mnogo čemu oskudijevalo, bio je, jednostavno, rođen da se posveti fudbalu i dostigne najviše domete. I da ostvari svoje snove u svom Partizanu. Gajica Đurović je bogatiji dio istorije jednog od najvećih klubova na ovim prostorima. Ostaće zauvijek upamćena istina: Gajica Đurović je kao igrač, i po završetku karijere kao stožer stručnog tima, dao nemjerljiv doprinos svim pobjedama i titulama Partizana. Bolje je reći, životu i Partizanu je darivao više nego što je uzimao.
U znak vječnog sjećanja na Borislava Đurovića, Nenad Bjeković je otvorio spomen česmu u Nikšiću koji je izgradio Partizan, kao ljudski dug prema ovom divnom čovjeku iz Nikšića koji je imao veliko srce i ljubav za sve ljude a volio je Partizan kao svoju kuću. Možda su ovim činom malo postidjeli Nikšićane zato što se nijesu dostojno odužili svom istaknutom sugrađaninu, koji je tako dostojanstveno i časno pronosio slavu svog rodnog grada.
Česma pod Trebjesom je znak zahvalnosti fudbalskog kluba Partizan koji je taj simbol podigao kao znak sjećanja na velikog Gajicu nedugo nakon njegove smrti u aprilu 2003. On je sahranjen u svom rodnom Nikšiću, a delegacija Partizana predvođena legendarnim Nenadom Bjekovićem otvorila je tu česmu i poklonila je Nikšićanima kao znak sjećanja na vječitu vezu između grada pod Trebjesom i Beograda.
Stotine, pa i hiljade fudbalera, funkcionera i članova uprava, prošlo je kroz Partizan, ali rijetko je ko ostavio tako dubok trag i zaslužio tako veliko poštovanje od strane kluba kao što je ovaj rođeni Nikšićanin, Borislav Gajica Đurović. Taj mali simbol na šetalištu Vita Nikolića je veliki znak i ponos za svakog navijača Partizana iz grada pod Trebjesom.
Niko kao Gajica!
(Milojko Ćuković, DAN)
