PIŠE: Duško KOVAČEVIĆ
Milo Đukanović uputio je danas predlog za skraćenje mandata Skupštine Crne Gore. U obrazloženju je rekao da nije uvjeren u postojanje jasne većinu koja bi oformila novu Vladu.
Kako mi, koji smo izglasali preokret 30. avgusta 2020, gledamo na mogućnost treće Vlade?
Ne bih rekao da se sa nekim oduševljenjem u narodu primila jučerašnja vijest da je formiranje nove (treće) vlade gotovo izvjesna stvar.
Kroz demagoški manir Mandić se od početka pregovora trudi da novi restart odvede u isforsirani prostor narodnog praznika i oduševljenja, ali mu to ne polazi za rukom. Problem je upravo u pridjevu “novo” (nova vlada, novi pokušaj, novi početak), jer sve što se odigralo u ove dvije godine, u učinku dvije vlade – jasno nam saopštava da novo doba nije nastupilo, da se ništa novo nije dogodilo, da nismo oslobođeni, i to je ono što ne da euforiji da se razigra pred jučerašnjom najavom dogovora. Dakle, sve je tu samo ne “novo”.
Čemu da se radujemo? Što će stari i za rekordno kratko vrijeme iskompromitovani ministar, pod sumnjom za gotovo dokazanu korupciju, opet zauzeti istu ministarsku poziciju? Recimo, da je sklonjen dok se kroz nezavisne ustanove ne raščisti čitava stvar, umjesto što ga gledamo kako se obolio od važnosti dovlači na Mandićeve sesije, to bi bilo nešto što je istinski novo i to bi bio povod za optimizam, radost. To bi bio uvod u konačno rađanje pravne države i odgovorne elite. To je samo jedan primjer, a koliko će toga istovetnog i sličnog potpisati transfer sa trećim pokušajem? Govorimo li još uvijek o “novom”?
Izuzev Lekića, koga cijenim i čijem se dolasku na mjesto premijera iskreno radujem, kako stvari stoje, najava nove vlade prije pokreće prigušenu emociju sa lokalnih pokajanja. Ovo je prije poraz nego što je pobjeda i osjeća se to jasno.
Neka ne misli Mandić da nam je uhvatio neki veliki muštuluk kroz saopštenje da je dogovor blizu i da se DPS neće vratiti na scenu. Ne zbog toga što su nam “milovci” sada prihvatljiviji, nego što novi ništa nisu bolji.
Posle dvije godine upoznavanja sa političkom avangardom ne postoji više ta uračunata i snažna prednost razlike i diferencijacije nove vlasti u odnosu na DPS, pa je sama činjenica da Milo više nije meta-vlast dovoljna za ružičasti pogled u buduća obzorja. Ne, nema toga više, potrošen je taj pasivni adut.
Jer, kada smo vidjeli nove na djelu, stari režim nije više taj traumatski bauk koji kruži Crnom Gorom, ili tačnije rečeno – nije više tako usamljen u grandioznom nepočinstvu. Dobio je blizanca s kojim ravnopravno dijeli sve ono što je nakaradno, sve ono što su bili dužni preovladati: korupciju, bahatost, neodgovornost, čak ravnopravno dijele i famozne europol razgovore, odnosno – dodir sa klanovima, da li i pripadnost istima?
Ministar policije, turizmolog i kafedžija, ne podnosi ostavku posle masakra na Cetinju koji je sledio svijet, nego ostaje ministar i u trećoj vladi? A mi treba da izludimo u ekstazi zadovoljštine, da skačemo od ushićenja? Zar to očekuje Mandić od nas? Bojim se da to neće ni od botova dobiti.
Zato me ne čudi što nada tako vidljivo ne stanuje u novoj i trećoj vladi nego sve više u mladoj ekipi koja ovih dana ulazi u izbornu kampanju za Podgoričke izbore i to je možda ono što bi moglo biti Novo! Pogađate o kome govorim, to je lako, jer oni su u vazduhu, u tenziji, u modi. Naravno, iskustvo iznevjerenja nas bolno uči da budemo suzdržani i oprezni, a opet, u nešto se mora vjerovati, jer to je vitalistički princip života i čovjeka.
