Inspirasan današnjim člankom Darka Šukovića
PIŠE: Duško KOVAČEVIĆ (samostalni novinar)
Pročitao sam danas, gdje drugo do na portalu Antene M, u stilskom smislu odličan tekst Darka Šukovića u kojem je tumačio stanje na crnogorskoj medijskoj sceni. Između ostalog, priložio je kratak istorijat poslednje tri decenije suzivši ga na parče koje objašnjava složeni odnos zapadnih centara moći i prozapadnih medija u Crnoj Gori sa akcentom na Abazovićev retorički teror usmjeren ka đukanovićevskom pretorijanskom novinarstvu.
Kao što rekoh, odličan tekst mog prijatelja Darka, a prijatelji smo postali jer po onom starom i kod mene usvojenom etičkom pravilu – izuzetno cijenim razboritog, obrazovanog i domišljatog protivnika, a Šuković to svakako i odavno jeste, ali bih bio slobodan izdvojiti iz sižea dvije teze sa kojima želim kratko polemizirati.
Govoreći o dvostrukim aršinima i hipokriziji Zapada kada su u pitanju njihovi i naši mediji, “naši” su oni koje su upravo Brisel i Vošington instalirali u Crnoj Gori, Darko iznosi stav: “Sve ono što je na Zapadu neprihvatljivo: nepoštovanje pretpostavke nevinosti, suđenje u medijima, obračuni ad hominem, objavljivanje neistina i poluistina, neobjavljivanje demantija… u Crnoj Gori je postalo nebitno“… a onda u manihejskoj gesti – medije poput Sputnjika i Izvestije, ali i putinovsku Rusiju, locira u izgnani i osramoćeni gulag propagande i fašizma.
Da li to baš tako, jesu li takvi mediji na Zapadu? Zar to nije davno razgrađeni i oboreni mit za svakoga ko želi pogledati istini u oči. Oboren, kao što su obarane te prohladne statue Lenjina u zemljama iza gvozdene zavjese posle pada Berlinskog zida. U govoru Državnom ratnom kolegijumu, u decembru 1947, Džordž Kenan, taj čuveni strateg Hladnog rata i ambasador Sjedinjenih država u Moskvi 1952, je bio taj koji je uveo koncept “neophodne laži” kao životno važnog činioca američke posleratne politike (iz knjige britanske istoričarke Fransis Stonor Saunders “Hladni rat u kulturi”). Zar nijesu mediji u SAD a zatim i u zapadnoj Evropi bili taj osovinski nosilac Kenanove nužne laži?
Zar tako nije i danas kada svjedočimo šta sve i na koji način radi CNN, koliko Njujork tajms unaprijed (ne) sudi, i općenito govoreći – zar već odavno nije poslovična, u praksi i teoriji, među laicima i upućenima, ta sinteza medija i konflikata u epohi globalizacije?
Apsolutno sam siguran da Darko zna za onih stanovitih i do tančina dokazanih ‘deset strategija medijskog manipulisanja’ od Noama Čomskog, među kojima su i takve sitnice poput “preusmjerenja pažnje”, “upotreba dječijeg jezika”, “stvoriti problem da bi se ponudilo rješenje”, “korišćenje emocija”, “držati javnost u neznanju i prosječnosti”… a ne bih rekao da je u ovim tačkama Čomski analizirao Sputnjik i Izvestiju, kao što nije ni u poznatoj studiji: “Mediji, propaganda i sistem”.
Nekako se tako potrefilo da ovih dana čitam jednu od najcijenjenijih filozofskih studija 20. vijeka od Herberta Markuzea, “Čovjek jedne dimenzije” i nisam iznenađen pred količinim sumornih i poraznih pasaža posvećenih razobličavanju imoralne medijske manipulacije zapadnog industrijskog društva. Doduše, već odavno smo u postindustrijskom društvu, a da li i u postpropagandnom? Ne bi se reklo, pogotovo u svijetlu Ukrajinskog rata i nove cenzure, ali i američke neslavne avanture sa Trampom, naravno, opet se odnosi na medije i medijsko potonuće. Tramp je bukvalnko medijski odsječen i sahranjen, naravno ne u Sputnjiku i Izvestiji.
A treba li napominjati ono čemu prisustvujemo upravo ovih dana, a nešto sam gore već i natuknuo, konsenzualni progon i proskribovanje ruskih medija, ruske strane istine? Prema tome, daleko su zapadni mediji od tog Darkovog idealizovanog opisa a u čemu se, eto makar jedne tačke dodira, slaže sa Dritanom i “Koncernom”, ali svakako ne slaže sa zapadnom kritičkom teorijom.
I druga stvar na koju bih se osvrnuo jeste Darkov komparativni (p)ogled na prijetnje i stradanja medija za vrijeme Đukanovićeve epohe i danas u post-tridesetoavgustovskoj Crnoj Gori.
Čitajući tekst stiče se utisak da Darko, ne da izjednačava ta dva po mnogo čemu srodna perioda, nego da Dritanovu nedopustivu hajku na medije koji mu oponiraju, što sam osudio mnogo puta, smatra za mnogo opasniju i radikalniju u odnosu na pomenutu trodecenijsku i Milovu.
Kao što rekoh tačno je da je ponašanje odlazećeg premijera prema Gradskoj televiziji i tom tipu generičkih medija krajnje problematično i duhu totalitarističke ambicije apsolutnog pokrivanja, ali još uvijek, hvala Bogu, nemamo ubojstva i ritualna prebijanja urednika i novinara, kao što još uvijek nemamo ordiniranje crnih trojki po ulazima i portunima zgrada, a nema ni razornih i jezivih detonacija plastičnog eksploziva na prozorima redakcija, a to nije tako beznačajna i benigna stvar da bi se olako preskočila.
