PIŠE: dr Vladan S. Bojić
U Prilogu 2 CANU analizira autonomnu pravnu normu iz člana 7 stav 2 predloga Temeljnog ugovora Vlade Crne Gore (dalje: države) i Srpske pravoslavne crkve (dalje: SPC) i utvrđuje da je to što država jemči SPC nepovredivost prava svojine i državine na manastirima, hramovima i dr. nepokretnostima u svojini SPC: „nepotrebna i pravno neprihvatljiva“.
CANU pravilno i tačno navodi odredbe Ustava, člana 1 Prvog protokola uz ESLjP, OIZ-a, u tačkama 1 i 2, da bi u tački 3 učinila nespornim kako su četiri eparhije SPC u Crnoj Gori „samostalna pravna lica“, a s početka tačke 4 kaže: da su te „četiri eparhije organski dio SPC“, kako bi usledilo ono poznato – međutim: „u svojinsko-pravnom slislu to nije tako“.
Kao pravni alat za takav zaključak CANU se poslužio principom isljučivosti prava svojine, (na jednoj stvari ne mogu postojati dva ili više prava svojine), što je u pravilu tačno i tako izvodi primjere, zaključuje da npr. pravo svojine na Cetinjskom manastiru kao samostalnom pravnom subjektu isključuje pravo svojine MCP na njemu, pravo svojine MCP kao samostalnog pravnog lica na Hramu Hristovog Vaskresenja isključuje pravo svojine SPC na njemu i dalje.
CANU je pogrešio kod više stvari, a najpre kod onoga što je sâm naglasio i to kao prvo: „da su četiri eparhije organski dio SPC“. To CANU nije kvalifikovao nasumično, već to piše u čl. 1 st.1 Ustava SPC: „Srpska pravoslavmna crkva je jedna, nedeljiva i autokefalna“. Dakle već na pragu, prvom koraku, pokazuje se neubjedljivom i pravno i logički otpada onakva „samostalnost pravnih lica unutar SPC“ kakvom je vidi i pogrešno interpretira CANU.
Čl. 5 st. 1 Ustava propisuje:“U Srpskoj pravoslavnoj crkvi pravna su lica. „Patrijaršija, eparhije, crkvene opštine, manastiri zadužbine, samostalne ustanove i prema crkvenoj nameni, pojedini hramovi.“ Čl. 6 propisuje: „Srpska pravolsavna crkva samostalno upravlja i slobodno raspolaže crkvenom imovinom (…) u granicama ovog Ustava i državnih zakona. U čl. 14 i 15 Ustav nabraja sve eparhije i da su: sastavni, integralni, organski dio SPC (među njima naravno i predmetne četiri) a čl. 14 st.2 propisuje još i titule mitropolota.
Elementarno pravno znanje podrazumijeva ocjenu određenog pitanja kroz sažimanje i koheziju pravnih normi (svjetovnih i kanonskih) kako to država Crna Gora jemči i sve prosvjećene države vjerskim zajednicama s kojima regulišu međusobne odnose. Tako je Crna Gora jemčila svim ostalm vjerskim zajednicama s kojima je zaključivala ugovore. U Temeljnom ugovoru sa Svetom stolicom, Vlada, odn. država Crna Gora priznaje kanonsko ustrojstvo i pravila „Katoličkoj crkvi“ u cijelom tekstu isključivo „jemči Katoličkohj crkvi,“ a ne„Barskoj nadbiskupiji ili Kotorskoj biskupiji“ili katedrali ili drugom pravnom licu unuitar te vjerske zajednice, ma kakvo pravo ili svoju obavezu. Jednako tako Crna Gora jemči Islamskoj vjerskoj zajednici (ne reisu, džamiji, medresi) kao što jemči i Jevrejskoj vjerskoj zajednici (ne sinagogi) ma koje pravo ili svoju obavezu. Uz navedeno, nije pravno umjesna nterpretacija jednog principa, jedne pravne norme, kao da su posredi pravni samci ili pravne jedinice,a sve vreme u tekstu TU se naglašava „pravni poredak“. To je neetički. Tek povezivanje pravnih norti s drugim pravnim normama i ustanovama, iz svih oblasti i sa stvarnošću čini pravni poredak pravno uređene države. Sve norme teže kohezionoj normativnosti posežući od svih formacija prava: međunarodnog, kanonskog, prava EU, jer je zadatak i cilj svih isti: da pravno urede konkretne odnose u smislu orderliness u normativno racionalan poredak, a u konkretnom: da uspostavi nediskriminatorski sistem jednak za sve vjerske zajednice u čemu leži sistem prava: logički sređena, neprotivrečna cjelina u međusobnom skladu i u poretku.
Moderna jurisprudencija i pravna književnost nije u dosluhu sa CANU ili je CANU neiskren.
Istina, tačno primjećuje CANU da u TU piše da država jemči SPC-u nepovredivost prava svojine i državinu ali složićemo se, nije ni nepotrebno ni višak, kad znamo šta je država „radila“zadržaćemo se tek na proteklu deceniju i poslednje zakonske težnje iz 2015 i 2019. Svaka vjerska zajednica od ove države koja je posegla ka onom ka čemu Crna Gora jeste, ne bi tražila tek dodatna naglašena jemstva, već i jasne – sankcije ako ta jemstva pogazi.
CANU piše i da je odredba st. 4 istog čl. 7 TU „nepotrebna i da je pravno neprihvatljiva“ a ona uređuje: „obavezu države da u skladu sa sopstvenim pravnim poretkom“ izvrši upis svih neupisanih nepokretnosti na ime četiri eparhije SPC. Tu CANU traži osnov u onim propisima koji regulišu upise kod UNCG sistem jedinstvene evidencije nepokretnosti koji je i po nepristrasnim kriterijumima jedna od naslabijih tačaka našeg sistema. O njoj je prof. Nikola Gavela sa Zagrebačkog sveučilišta usred Podgorice na simpozijumu pre neku godinu izrekao da je zakržljala. Zar nije direktor UNCG na potjernici Interpola? Nego, i da nije tako već da sve perfektno funkcioniše, pravna pristojnost države koja raspolaže instrumentarijumom prinude, nalaže da učini djelotvoran, efektan i efikasan pravni put svim vjerskim zajednicama oko upisa kod UNCG a i kod konverzije zemljišta prema ZSPO.
Kontekstualno stoji jedna pravno sveprožimajuća žila kucavica iz ocjena CANU koja navire vodu na one parapravne, paraistorijske i politikantske tendencije koje razdiru ovo društvo. Ta veoma primjetna tendencija CANU ide ka što dubljem i širem procesu dezorijentacije a time i razjedanju crnogorskog društva, što je suprotno svakom mogućem interesu Crne Gore. Loše namjere se nevješto skrivene u tom tekstu koji želi biti pravno autoritativan, a nije.
Može se zaključiti nažalost da su ocjene CANU „nepotrebne i pravno neprihvartljive“.
