Medijska scena u Crnoj Gori, predvođena prepoznatljivim koncernima, nalazi se u stanju prave političke histerije. Glavni uzrok njihovog nespokolja nije samo povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću, već činjenica da je Andrija Mandić taj koji je povukao najbrže i najkonkretnije poteze ka novoj američkoj administraciji.
Analitičari čije stavove ovi mediji forsiraju uzalud pokušavaju da Mandićevo pozicioniranje predstave kao „opasnu igru“ ili „politički hazard“.
Istina je zapravo mnogo jednostavnija: dok su njihovi favoriti čekali instrukcije iz briselskih hodnika, Mandić je prepoznao tektonsku promjenu u Vašingtonu i postao ključna adresa za američke konzervativne krugove.
Poseban trn u oku dežurnim kritičarima je Mandićeva uloga najozbiljnijeg saveznika Izraela u Crnoj Gori, što direktno otvara vrata ka najuticajnijim krugovima moći u SAD-u. Takva strateška orijentacija nije samo lični politički poen, već dugoročno dobra vijest za srpski narod u Crnoj Gori, koji konačno dobija autentičnu podršku sa najviših svjetskih adresa.
Histerični narativ o „velikosrpskom hegemonizmu“ pod maskom suverenizma samo je nemoćni pokušaj da se diskredituje lider koji je uspio ono što je za drugu stranu bilo nezamislivo.
Umjesto izolacije koju su mu godinama projektovali, Mandić se danas pozicionira kao partner administracije koja diktira tempo globalne politike, ostavljajući svoje protivnike da tješe jedni druge u zastarjelim ideološkim okvirima.
