DPS je u poslednjih nekoliko godina izgubio dosta političke moći na lokalnom i državnom nivou. Osim u Petnjici, gdje još uvijek može da samostalno formira vlast, gotovo svuda drugdje mora da traži koalicione partnere — a njih je sve teže naći jer većina opozicionih i nekadašnjih partnerskih partija izbjegava saradnju s njima zbog narušenog imidža, a i zbog želje za promjenom vlasti koja je decenijama bila u rukama DPS-a.
Situacija poput one u Budvi, gdje su neki odbornici promijenili strane i omogućili DPS-u vlast, često se doživljava kao politička prevara birača i izaziva revolt. Takvi potezi dodatno narušavaju povjerenje u institucije i političke procese, jer djeluju kao “prevara volje naroda”.
Milo Đukanović je samo za DPS birače istorijska figura crnogorske politike, ali za većinz u Crnoj Gori simbolizuje i dugotrajnu vlast, afere, klijentelizam i autokratski stil vladanja. Mnogi mlađi glasači i dio opoziciono nastrojene javnosti smatra da je upravo njegovo povlačenje preduslov za bilo kakav preporod DPS-a.
Bez ozbiljne unutrašnje reforme i promjene lica (i pristupa), teško je zamisliti da DPS može povratiti povjerenje i steći nove partnere. Mnoge stranke koje bi možda ideološki bile bliže DPS-u — poput nekih građanskih opcija — odbijaju bilo kakvu saradnju dok je Đukanović u pozadini.
Mnogi u toj partiji su godinama politički izgrađivani pod autoritetom Mila Đukanovića, i teško im je da zamisle partiju bez njega — a kamoli da ga javno izazovu. Strah od gubitka pozicija, ali i moguća raskola, čini da većina ćuti i čeka, iako je jasno da se bez radikalne promjene teško mogu vratiti u igru.
A i kad neko unutar partije pokaže malo inicijative za drugačiji pravac, brzo se ili povuče ili bude “utišan”. Zato DPS djeluje kao partija koja zna da mora da se mijenja, ali ne zna kako — ili se boji da bi je ta promjena mogla dodatno oslabiti, piše Borba.
